Dugo je vremena suradnja bila dovoljna.
Suradnja je značila rad u istom prostoru.
Dijeljenje informacija.
Brza razmjena informacija.
Koordinacija.
Smanjenje e-pošte.
Tada problem nije bila struktura.
Timovi su bili manji.
Projekti su bili jednostavniji.
Pitanje dugih vremenskih okvira bilo je manje kritično.
Alati za suradnju zamijenili su neformalne prakse:
telefonske pozive,
tekstualne poruke,
razgovore u hodniku,
interne e-poruke i CC-e.
Formalizirali su neformalno.
I to se doživljavalo kao suradnja.
Ali rad se duboko promijenio.
Moderni rad postao je multidisciplinaran,
multidisciplinaran i uključuje više odgovornosti.
A raditi sve to u jednom prostoru postalo je kontraproduktivno.
Suradnja miješa teme. Suradnja ih organizira.
Danas izazov više nije samo razmjena poruka.
Radi se o organiziranju radnih prostora, a ne samo o komunikaciji.
Jer smo ušli u novo doba.
21. stoljeće je o zajedničkom životu,
zajedničkom radu,
zajedničkom odlučivanju,
unatoč našim razlikama.
Razlike u kulturi.
Razlike u profesijama.
Razlike u generacijama.
Razlike u vizijama i interesima.
Suživot nije tehnički problem.
To je relacijski problem.
A relacijski problem se ne rješava s više informacija,
već strukturiranom komunikacijom.
Tu suradnja postaje bitna.
Suradnja ne znači da svi rade u istom prostoru.
To znači rad u različitim prostorima za isti projekt.
Prostori organizirani po temi, ulozi, odgovornosti.
Suradnja se ne miješa.
Strukturira.
Pojašnjava.
Čini rad čitljivim tijekom vremena.
Još jedan fenomen postao je središnji:
fluktuacija tima.
Ljudi se mijenjaju.
Projekti se nastavljaju.
Ali prečesto znanje nestaje s onima koji odlaze.
Iskoristite kapital.
Prenesi dalje.
Osigurajte kontinuitet.
Znanje se više ne može proizvoditi na kraju.
Mora se steći tijekom rada.
U raspravama.
U odlukama.
U samoj komunikaciji.
20. stoljeće naučilo je informirati. 21. stoljeće mora naučiti komunicirati.
Informacija omogućuje znanje.
Komunikacija nam omogućuje da živimo i djelujemo zajedno.
Zato ne mijenjamo samo alate.
Ulazimo u novo doba.