Nietzsche također cilja na istaknute francuske, britanske i talijanske kulturne vođe za koje vjeruje da pokazuju slične karakteristike. Nietzsche hvali Cezara, Napoleona, Goethea, Tukidida i sofiste kao jače i zdravije od svih ovih tvrdih predstavnika kulturne dekadencije. Knjiga opisuje posljednji i najznačajniji Nietzscheov pothvat kao prevrednovanje svih vrijednosti i predstavlja perspektivu antike u kojoj Rimljani, makar i isključivo u području književnosti, trijumfiraju nad starim Grcima. Knjigu čini dvanaest odjeljaka.
Nietzsche odbacuje mnoge Platonove teorije, osobito one koje se odnose na bitak i nastajanje, svijet oblika i pogrešivost osjetila. Konkretnije, on odbacuje Platonovo stajalište da treba nijekati osjetila. To je znak osobne dekadencije, što se protivi Nietzscheovim idejama o ljudskoj briljantnosti. Nietzsche koristi izraz "dekadencija" da bi opisao gubitak snage i slavljenje slabosti. Prema Nietzscheu, ako netko usvoji mržnju prema prirodi i posljedično mržnju prema osjetilnom svijetu – svijetu živih – prihvaćajući neosjetilni, nepromjenjivi svijet kao superioran, a naš osjetilni svijet kao inferioran. Prema Nietzscheu, samo bi slaba, bolesna ili neplemenita osoba imala takvo uvjerenje.